One More Teenage Blog

ponedjeljak, 22.04.2013.

Prijateljica

Nije me dugo bilo na blogu i ispričavam se na tome. Nisam imala inspiracije za pisanje (a ne volim pisati nasilu), a osim toga imala sam dosta posla oko škole, dosta sam i izlazila i eto, rezultat je da već mjesec dana nisam postala.
Imam jednu, moglo bi se reći, prijateljicu iz osnovne, jedinu s kojom sam ostala u dobrim odnosima. Dok smo bile u osnovnoj bilo nam je super. Ogovarale smo profesore, ljude iz kvarta, uzbuđeno pričale o sretnoj budućnosti u srednjoj, razgovarale o svojim planovima. I odlučile da ćemo ostati prijateljice i kad odemo u srednju.
I to je funkcioniralo prvih mjesec dana. Imale smo si puno toga pričati, iako je već tad postajalo pomalo očito da ona nije osoba za mene. Puno je pričala, a nije voljela slušati. Ali mislila sam, nema veze, ispravit će se sve. Jer, taj dio života njoj nije bio najlakši. Nakon godine i pol teške bolesti preminula joj je majka i znala sam da moram ostati uz nju. I ostala sam. I moram reći da joj se divim na snazi koju je tada pokazala. Stvarno je brzo prebrodila to razdoblje, shvatila je da mora dalje.
Ali nakon nekog vremena razlike između nas postajale su sve jasnije. I tu ne govorim o nekakvim glupostima poput toga da slušamo različitu glazbu. Različite smo kao osobe. Recimo, ona ne prihvaća glazbu koju slušam. Uzima mi mobital, gleda pjesme koje imam u njemu i komentira ih ''po čovječe kako ti možeš ovo slušat'' ili ''isuse koji su ti ovo, ja nikad nisam čula za njih'' ili ''zašto bi netko slušao tu starudiju od muzike''. Nemam ništa protiv toga što ona ne sluša rock. Stvarno nemam. Ali ne želim da netko pljuje po onom što volim. Ili da me netko zove sotonistom jer se oblačim u crno.
Imamo različite načine zabave. Njoj je gušt čeprkati po Iphoneu, slikavati se na Retrici i slično. Ja se volim zezati, ali kad sam s njom, ne mogu ni to jer imamo različit smisao za humor.
I mnogo toga joj fali što ja imam. Recimo, opća kultura. Vrlo je neinformirana i samim time mi je teško s njom razgovarati jer za pola stvari o kojima bih ja pričala ona nije čula. Nismo na istoj valnoj duljini.
Ima tu i drugih stvari, koje su mnogo bitnije od ovog što sam navela, ali neću pisati o njima jer se tiču politike i religije, a to ne želim na svom blogu. I tu smo se pokazale kao potpuno različite, i mogu mirne duše reći da je njen stav kriv.
I sad razmišljam, trebam li prestati biti prijateljica s njom? Trebam li ju jednostavno prepustiti prošlosti, čuvati ju kao lijepu uspomenu iz osnovne, i ostaviti je tamo? Jer nije mi gušt izlaziti i razgovarati s njom. Nakon razgovora s njom osjećam se tako prazno, ničim me ne obogaćuje. Razvijamo se u drugačijim smjerovima, i pitam se trebam li konačno staviti kraj na naše prijateljstvo. Reći joj to, na neki načim ''prekinuti vezu''. Nismo jedna za drugu, održavamo kontakt reda radi, ni s jedne strane nema neke želje da se družimo više. Da je pustim? Ni sama ne znam.

nedjelja, 24.03.2013.

Promjene nabolje

Evo, samo da javim da je ono loše razdoblje napokon iza mene.
Ukratko, ja i mama neki dan smo imale jednu gadnu svađu oko mojih ocjena, organizacije vremena itd. I ja sam na kraju svega pukla i rasplakala se. Mislim da sam plakala jedno pola sata, a zatim sam zaspala. I kad sam se probudila, bila sam kao preporođena. One suze su valjda isprale sve loše osjećaje koji su se u meni nakupljali zadnjih mjeseci. Još se nekoliko dobrih stvari poklopilo u isto vrijeme. Taj dan nazvala me rodica s kojom sam jako bliska i njoj sam se potpuno otvorila i izjadala,a ona me na kraju toliko oraspoložila i nasmijala da su mi ponovno navrle suze na oči, ali ovaj put od sreće. Sve se zaokružilo izlaskom s jednom super curom s kojom sam se u zadnje vrijeme dosta zbližila i moglo bi se reći da smo postale prijateljice.
Počeli su praznici, i ljepše vrijeme. I ponovno sam sretna :)
Do sljedećeg čitanja,
Bye

ponedjeljak, 18.03.2013.

Da bi ostvario svoje snove prvo moraš ustati iz kreveta

U zadnje vrijeme sam baš nekako loše volje i deprimirana.
Prva 3-4 mjeseca škole bila sam jako euforična, često sam se smijala i zbijala šale, radila gluposti, rado se družila i sve to. No nakon praznika slijedilo je moje povlačenje u sebe. Nema nikakvog razloga za to, ništa mi se loše nije dogodilo, jednostavno se dogodilo samo od sebe. U društvu sam s osobama koje volim, dobra je atmosfera i sve to, ali ja šutim. Jednostavno nemam volje ni za čim.
To je rezultiralo time da sam se udaljila od nekih osoba, potražile su si bolje društvo od mene. I ne mogu ih kriviti, jer bih i ja vjerojatno učinila istu stvar. Da ne govorim o tome da u školi sjedim dosta daleko od ostatka društva, gledam ih kako se smiju u zadnjim klupama a ja venem u prvoj.
Imam osjećaj da polovici razreda idem na živce, a druga polovica i ne zna da sam s njima u razredu. Dobro, ovo drugo me ne smeta, jer mi nije do toga da me vole ljudi koji mi ne odgovaraju. Boli me to što sam se udaljila od prijateljica s kojima sam bila dosta bliska. Nemam više o čemu razgovarati s njima, ne znam čime se bave ni o čemu se priča pa se ne mogu uključiti u teme. Kao da više nisam dio svog društva.
Trudim se biti dobro raspoložena, smijati se i sve to, ali kad uspijem, to bude usiljeni smješak i fejk dobro raspoloženje. Gluma. I naravno, ne osjećam se dobro tada.
Ne veselim se nekim stvarima kojima sam se prije jako veselila. Recimo, mama mi je najavila da ćemo ovo proljeće ići u Veneciju na tri dana. Nisam izašla iz Hrvatske još od devete godine i nestrpljivo sam iščekivala kad ćemo otići na neko putovanje u inozemstvo. I sad kad napokon idemo, ne veselim se.
Ne mogu se više koncentrirati na učenje. U stanju sam sjesti za knjigu i sat vremena sanjariti o nečemu. Ili staviti slušalice u uši i tako provesti sate i sate. Ne mogu se skroncentrirati na lekciju duže od pola sata, sve učim onako površno. Ocjene nisu loše, ali nikako da krenem s peticama. Iz dosta predmeta mi se ocjena smanjila i bojim se da neću uspjeti održati dobar prosjek s polugodišta.
Jedino što me u zadnje vrijeme veseli su moje knjige, glazba i neograničene količine čokolade. I druženja s mojom najboljom prijateljicom, jedino s njom sam vesela osoba kakva sam bila do prije mjesec dana. U školi se ništa osobito ne događa, nove ljude ne upoznajem, nisam zaljubljena...i ne pamtim kad sam se zadnji put nasmijala onako, od srca.
Nadam se da je ovo samo jedna prolazna faza i da će biti gotova kad počnu dugi i sunčani dani (da, vrijeme može mnogo utjecati na moje raspoloženje). Drž'te mi fige da opet budem ona stara.
I za kraj, da ne ispadne da je cijeli ovaj post napisan u potpuno negativnom tonu, samo da kažem da sam prošli tjedan ispravila svoju jedinicu iz matematike na četvorku i da sam jako,jako ponosna na sebe :)
Do sljedećeg čitanja,
Bye

ponedjeljak, 28.01.2013.

Gdje je nestala zabava?

Evo me nakon dugo vremena. Nisam imala internet, a i imala sam dosta posla oko škole. Prijavila sam se na natjecanje iz geografije pa sad uza sve ostale obveze moram dodatno ponavljati i to. Ali evo našla sam vremena za blog. To je jedna od stvari koja me u posljednje vrijeme jako veseli.
Kad smo se vratili s praznika, prvih nekoliko dana bilo je ispunjeno pričama o tom famoznom dočeku nove godine. Pogađate, bilo je tu priča o pijanstvima i alkoholu. Alkohol. Svugdje alkohol. Ništa bez alkohola.
Znam da su većina toga lovačke priče koje nemaju veze s istinom i koje dečki pričaju samo zato da bi se pokazali ''jačima''. Ali s druge strane, te priče me rastuže. Pogodi me činjenica da se (nekim) curama to sviđa. A dečki se tomu dive.
Danas se stvarno mnogo pije. Čak i kada eliminirate sva lažna pijanstva i tinejdžerska prenemaganja, troši se mnogo alkohola. Zašto? Ne tako davno odgovor na to pitanje bio je ''Da mi se lakše opustili, bolje zabavili...'' I to je po meni glup razlog, jer je žalosno da se mladi nisu u stanju zabaviti bez toga, ali ipak, bar je postojao razlog. A sad? Sad mladi piju jer je to jednostavno tako. Ako odeš u disko i ništa ne piješ danas je isto kao da odeš u Francusku i ne posjetiš Pariz. Ili odeš na večeru ali ne naručiš jelo. Da ne pretjerujem sad s usporedbama (loše mi idu), mislim da se razumije što hoću reći. Danas svi piju. Kao što svi koriste Internet i imaju mobitele. To je sastavni dio života. I što mi je najgore, nitko ništa ne čini protiv toga. Postoji milijun kampanja protiv pušenja, droge, globalnog zatopljenja, ali o alkoholu ni riječi. Nitko to više ne smatra problemom.
A što se tiče onih kojima je to sredstvo zabave, nemam riječi. Pa zar su svi toliko dosadne i zakočene osobe da moraju biti mrtvi pijani da bi se dobro zabavili? Nisu u stanju opustiti se, razgovarati, zezati se i smijati? Žao mi je takvih osoba. Mnogo propuštaju.
I kod osoba svojih godina koje još ne piju vidim nekakav lack of ability to have fun. Ok, oko sebe imam društvo koje se zna zabavljati na pravi način, ali onda pogledam malo dalje i shvatim da je većina ostalih ljudi potpuno nemaštovita. Evo primjera, neke cure iz mog razreda su ovisne i Iphoneu. Sva zabava im je vezana uz njega. Ili se fotografiraju, ili pregledavaju starije fotografije, ili gledaju nekakve aplikacije, surfaju... jednom riječju, ne odljepljuju se od ekrana. I to im je zabava. Nema zafrkancije, nema smijanja do suza, nema... ničega. Samo ta prokleta kutijica.
Pitam se gdje su nestale emocije.
O tome razmišljam zadnjih dana. I to je tema koja me posebno rastužuje. Jer, nitko se protiv toga ne bori. Borimo se protiv krize, globalnog zatopljenja, epidemija AIDS-a... a oko ovoga nitko ništa ne čini.

Znam da ima iznimaka, i smatram se jednom od njih. Ali iznimke samo potvrđuju pravilo, zar ne?
Čitamo se uskoro :)
Bye

nedjelja, 13.01.2013.

Ako ne volite čitati nezrele postove please don't read this one :(

Evo moj zadnji post za ove praznike. Brzo su mi prošli ali nije mi pretjerano žao što je tako. Nekako su mi falile frendice, gužva na školskim hodnicima, moj razred... kažu da je to samo početničko ushićenje, da kako srednja ide dalje to splasne, ali meni je zasad ovako.
Fale mi moje frendice, jako. Skoro da se nismo vidjele ove praznike. Nekako su se poklopila skijanja, rođendani, obiteljska okupljanja pa nismo puno izlazile.
A sad prijeđimo na stvar. Kao što sam vas u naslovu upozorila, ovo će bit jedan vrlo glup i djetinjast post zbog kojeg ću vjerojatno već sutra ujutro požaliti. Ali napisat ću ga, da izbacim iz sebe neke osjećaje koji me znaju štrecnuti s vremena na vrijeme.
Dakle, ponekad imam periode u kojima sam jako nezadovoljna svojim društvenim životom. Nije to nikakav težak slučaj, imam frendice i uvijek će se naći netko za izaći sa mnom (zato i kažem da sam nezrela, trebala bih biti zadovoljna s tim, zar ne?) ali glupo dijete u meni mi ne da mira. Tom djetetu jako smeta što, iako ima dovoljno prijatelja, ne upoznaje nove ljude praktički nikad. NIkad. To dijete se boji da će cijelu srednju provesti u tom malom krugu ljudi koje je stvorilo . A željelo je imati malo veći krug ljudi.

Dok sam išla u osnovnu, često bih pitala nekog starijeg je li srednja bolja od osnovne. Svi su rekli da jest, i kao glavni argument za to naveli ''upoznaš milijun novih ljudi''. A ja? Dosad sam upoznala samo svoj razred. I jednu curu iz susjednog (postala sam dobra s njom). I imam osjećaj da će to tako i ostati. Nemam preko koga upoznati nekog novog jer ni moje prijateljice nemaju baš puno poznanika. I ne idem ni na kakve slobodne aktivnosti (Ići ću tek iduće godine, jer ovaj prvi razred hoću odradit najbolje što mogu). A voljela bih, željela bih upoznati razne ljude. Ne samo šminkere kojima sam okružena. Poludim kad vidim neko rokersko društvo u parku kraj škole. Uvijek se zapitam, gdje su se dovraga oni uspjeli upoznati i toliko povezati da postanu društvo.
I nekako mi se čini da su ljudi u zadnje vrijeme dosta zatvoreni. Ja se recimo volim zapričati s nekim na skroz neočekivanom mjestu, recimo knjižnici. Upitam nešto, za neku informaciju, a ta osoba (nakon što me pogleda nekim wtf pogledom) kratko i hladno odgovori na pitanje, nedajbože da se osmjehne ili nastavi konverzaciju. A opet svi imaju dosta prijatelja. I nikad mi ne bude jasno gdje takvi ljudi nađu prijatelje a ja ovakva komunikativna i društvena se družim po sto godina s istim ljudima.
Imam svoje društvance koje obožavam. Ali pesimist u meni kaže da ih prekratko poznajem da bih znala kakvi su stvarno. To što su sada divne ne znači da će takve biti i za godinu dana. Ljudi se mijenjaju. Možda nađu neko drugo društvo i ja ostanem sama. A u tom slučaju će se povijest ponoviti i opet ću se vratiti u osnovnu školu gdje nisam imala prijatelja.
I evo me na kraju ovog posta. Znam, već sutra će mi biti žao što sam sve ovo napisala, reći ću sama sebi da sam glupa i opet ću biti sretna što imam toliko dobrih ljudi oko sebe. Ali sad mi je takav ''crni'' trenutak. Svi ih imaju, zar ne?
I znam da je ovo glupo, i da je nezrelo, i da u stvari uopće nema smisla razmišljati o ovakvim stvarima i da bih definitivno trebala biti zahvalna na svemu što imam, osobito zato što do prije šest mjeseci nisam imala ništa. I skroz sam nezahvalna, i sebična i ni sama ne znam što mi je. Znam sve to.
Ali sutra je novi dan, isn't it?
I još nešto, nemojte me previše izvrijeđati u komentarima. Imajte na umu da ovo pišem u trenutku ljutnje. Ljutnje za koju i sama znam da je potpuno nerazumna. I nemojte se iznenaditi ako za koji dan napišem demanti ;)
Čitamo se uskoro :)
Bye

nedjelja, 06.01.2013.

Dva najdraža profesora

Ne, nisam zaljubljena u svog profesora. Dapače, to mi je malo odvratno. U ovom postu ću pisati o dvama profesorima koje ću zauvijek pamtiti kao ljude koji su na mene mnogo utjecali.
Jedan je iz osnovne i predavao mi je povijest. Zavoljela sam ga (ponavljam, samo kao profesora) već na prvom satu. Nevjerojatno je koliko je dobro objašnjavao tu povijest, kako je imao talent da nam je približi i učini zanimljivim predmetom. Bio je vrlo duhovit i zanimljiv i njegovim satovima sam se uvijek veselila. Imao je još jednu odličnu profesorsku osobinu. Uvijek nam je skretao pažnju na nekakve skrivene, naoko nevažne činjenice koje su u stvari ključne za priču. Tjerao nas je da razmišljamo logično, da u događajima iz prošlosti tražimo uzroke za događaje iz sadašnjosti. Veliku je pažnju pridavao tim uzročno-posljedičnim vezama, i objašnjavao nam i približavao činjenice koje bi inače samo naučili napamet. Učenje napamet, to je mrzio. Nije podnosio da mu netko samo vergla naučenu lekciju bez razumijevanja. Uvijek je postavljao pitanje ''zašto''. Naučio me logički razmišljati i on je razlog zašto sam se počela zanimati za povijest.
Također, svoj predmet nije shvaćao kao nekakvu nauku o datumima i imenima, jer je znao da nas učenike to ne zanima. Često nam je pričao nekakve anegdote, govorio nam je o rock glazbi, o sportu, o zanimljivim ljudima i psihološkoj pozadini povijesnih događaja. I još nešto, kada su na red došle lekcije o domovinskom ratu i općenito događajima iz druge polovine dvadesetog stoljeća kojih se sjeća, govorio nam je kako je ON to doživio. Govorio nam je iz perspektive sebe kao dječaka, tinejdžera, običnog čovjeka.
Usadio nam je (odnosno, bar je pokušao, ali neki se nisu dali :P) neke moralne vrijednosti. Recimo, govorio nam je korupciji, o licemjerju političara, protivio se nekim općeprihvaćenim glupavim društvenim normama i stajalištima, protivio se konzervativnosti crkve. Baš će mi ostati u sjećanju kao nijedan drugi profesor.
Drugi profesor je moj sadašnji profesor zemljopisa. Slovi kao najbolji profesor u mojoj školi. Zanimljivo, nije me odmah osvojio. Dapače, prvi sat mi je izgledao jako antipatičan i odbojan čovjek. Ali onda su počela prava predavanja. On jednostavno ima talent prenijeti nam svoje znanje. I fantastično objašnjava. Ali ima nešto u njemu što me još više fascinira. On nas razumije. On razumije da smo mi tinejdžeri, da imamo svoje mušice, da nismo nepogrešivi, da znamo imat loš dan i da ćemo ponekad nešto i zaribati. On je jedan od onih profesora s kojima učenici ispijaju kave nakon škole, jer s njim mogu pričati o stvarima s kojima ne mogu s ostalim profesorima. Osobno, kad bih imala neki problem u školi, prije bih se obratila njemu, a ne svom razredniku. Nekima smeta što mnogo traži od nas, relativno teško ispituje itd. Ali ja smatram da profesor koji nam toliko daje ima pravo i tražiti više od drugih.
Stvarno cijenim dobre profesore, jer ih je malo. Od mojih tridesetak profesora samo su ova dva koja mogu izdvojiti kao fenomenalna. Mislim da je teško biti dobar profesor. A ja sam imala sreću upoznati čak dvojicu takvih. I uvijek ću ih pamtiti. Znam da moja mama još uvijek pamti svoje najdraže profesorice i rado ih se prisjeća. To su osobe koje ostave neki trag.
I evo me na kraju posta. Iscrpljena sam. Ali drago mi je što sam ovo napisala. Ova dva profesora su definitivno zaslužila post na mom blogu.
Čitamo se uskoro :*
Bye

utorak, 01.01.2013.

Novogodišnje odluke :)

Sretna nova godina ljudi, želim vam puno puno sreće i ljubavi u 2013 :)
Evo jedan post kakvih ćete u sljedećih nekoliko dana sigurno pročitati na milijune. Prvi je dan nove godine i pravo je vrijeme za donošenje ''važnih odluka'', rješavanje loših navika i općenito idealno vrijeme da porazmislite gdje ste u prošloj godini griješili i počnete to popravljati. Pa eto, kud svi, tud i ja, jučer prije svoje novogodišnje zabave i ja sam napravila svoj popis novogodišnjih odluka.
1. Poraditi na organizaciji. Organizacija je moja boljka već godinama. U stvari, ne radi se toliko o organizaciji koliko o samokontroli. Teško mi se natjerati na učenje. Ja onako, ujutro ustanem i odem na komp. Kao, samo ću pola sata. Prođe pola sata, ma hajde, još petnaest minuta ništa ne znači. I tako, malo pomalo, prođe jutro a ja nisam napravila ništa.
2. Upoznati što više ljudi.
Iskreno, mislim da mi se ovo neće ostvariti. Rijetko upoznajem ljude, jer nemam gdje. Moje prijateljice ni same nemaju neka društva pa ne mogu preko njih ili nešto slično. Ok, iduće (školske) godine se upisujem na hip hop (ples je moja velika ljubav) i školske volontere (gdje mogu naći frendove), ali kako rekoh, to je tek iduća godina. Ali nije da mi fali prijatelja, imam ih čak sedam, što je više nego što sam ikad u životu imala. Tako da se neću žaliti, da se ne ureknem :D
3. Iskoristiti svaku priliku za zabavu. Mislim da tu nema neke filozofije, jednostavno želim uživati u životu :)
4. Preko fejsa osloviti jednog lika iz škole. Ima jedan lik, godinu stariji koji mi se, hajmo reć, sviđa. Tj, ne sviđa mi se, jer ga ne poznajem, ali izgleda zanimljivo. Ono, duga kosa, svira električnu gitaru, sluša dobru muziku i sve to. Nemam što izgubit, s obzirom na to da na fejsu nemam svojih slika ne može me prepoznati čak i da se totalno osramotim.
5. Održati prosjek ovakvim kakav je. Ovo je izravno povezano s prvom odlukom, dakle, potrebna mi je SAMOKONTROLA.

Eto, to bi bilo otprilike to. Bog zna hoću li se ja ove odluke stvarno ostvariti, jer dosad se to nije događalo. Na neke odluke bih potpuno zaboravila, dok bi mi za neke postalo potpuno svejedno hoću li ih ostvariti ili ne.
Čitamo se uskoro :*
Bye

utorak, 25.12.2012.

Osoba koja mi je obilježila 2012.

Ne, ne govorim o dečku. Govorim o frendici.
Upoznala sam je u svibnju. Kraj osnovne škole. Doba u kojem sam ostala bez svih ''prijatelja'' koje sam imala. Doba u kojem mi je bilo kakav prijatelj bio očajnički potreban.
No ona definitivno nije ''bilo kakav prijatelj'. Odmah u prvom izlasku smo kliknule. Ona je rokerica, kao i ja, i to nas je povezalo na prvu. Ali to nam nipošto nije jedino zajedničko. Nikad dosad nisam upoznala osobu s kojom se toliko podudaram u mišljenjima i stavovima. Jednostavno je nevjerojatno koliko se dobro slažemo. Bolja mi je frendica od svih koje sam ikad imala. Nikad, ama baš nikad nam nije ponestalo tema za razgovor. I kad bismo provele deset godina na nekom pustom otoku, uvijek bismo si imale što reći.
U stvari, tu sam frendicu pronašla na najneočekivanijem mjestu koje sam mogla zamisliti. U svojoj zgradi. Živjele smo punih osam godina nekoliko katova jedna iznad druge, sretale bi se u liftu, uvijek se pozdravile i popričale i - nikad ništa. I onda, baš kad sam mislila kako nema šanse da u svom kvartu pronađem ijednog prijatelja, paf - nas dvije se počele družiti.
Ima još jedna važna stvar. Mnogo smo utjecale jedna na drugu. Naravno, u dobrom smislu. Ona je je jako zrela osoba i uz nju sam i ja brže sazrela. Ironija sudbine, ona je zapravo godinu mlađa od mene. A bila je mnogo izgrađenija što se tiče nekih stvari. Ja njoj donosim informacije o ''vanjskom svijetu'', o srednjoj školi, prijateljima i slično. Viđamo se kad god možemo, a kad ne možemo, obvezno kontaktiramo online. Neki dan sam gledala i shvatila da smo nas dvije u posljednjih 6 mjeseci jedna drugoj poslale sveukupno 1348 poruka.
I defintivno mogu reći da mi je ona obilježila i uljepšala ovu godinu. Bez nje ne bih bila ista osoba i moj život ne bi bio isti, a mislim da i ja njoj mnogo značim. Nadam se da se ovo prijateljstvo neće tako brzo prekinuti i da ćemo doživjeti još mnogo, mnogo lijepih trenutaka.
Čitamo se uskoro :*
Bye

petak, 21.12.2012.

Zadnji dan škole :)

Napokon, napokon, napokon je gotovo to prvo polugodište.
Jedva sam dočekala. Stvarno jesam. Kako sam upravo krenula u gimnaziju, ovo mi je bilo najzamornije polugodište dosad. Mnogo je teže nego u osnovnoj, teže nego što sam očekivala, ali opet ne TOLIKO teško koliko su mi govorili. A govorili su mi svašta. Od toga da gimnazijalci uopće nemaju vremena za život, do toga da će mi profesori biti skupina zatucanih staraca kojima se neće dati ni živjeti, a kamoli raditi. I sad vidim da su to gluposti. Prvo, nikad u životu nisam toliko izlazila (možda i zato što nisam imala s kim), i zapravo se tek sad osjećam kao da ''imam'' život. Drugo, nije baš tako teško. Jest, ima se mnogo učiti, stalno imamo neke kontrolne, ispitivanja i sl, ali daleko od toga da nemaš vremena nizašto drugo. Ja izlazim, idem na fejs, čitam knjige, povremeno pogledam neki film, idem u kino... i imam prosjek 4.6, što je definitivno jako dobro, s obzirom na to da se ipak radi o gimnaziji.
I zadovoljna sam, jako. Profesori su mi (više-manje) jako dobri, izlaze nam u susret, ali ipak očekuju da nešto i naučimo. Očekivala sam skroz suprotno. Moja je gimnazija vrlo, vrlo stara i u njoj su uvijek predavali profesori starog kova, dakle strogi i dosadni. Ali nedavno su svi ti profesori očito otišli u mirovinu i zamijenili su ih mlađi.
A ekipa, ekipa je odlična. Pod time ne mislim da sam odjedanput u srednjoj pronašla dvadeset novih prijatelja, da sam popularna ili nešto tako. Ne, samo sam pronašla prijatelje slične sebi. S njima se jednostavno dobro zabavljam, s njima sam ono što jesam. To je isključivo žensko društvance, ali nipošto dosadno. S dečkima iz razreda se ne družim baš jer ih je samo sedam, a oko njih se okupilo društvo cura koje meni baš ne odgovaraju (što ne znači da su loše, jer stvarno nisu ni umišljene niti išta slično nego meni jednostavno ne pašu).
Što se tiče društva, slušala sam stvarno svakakve priče. Govorili su mi da u moju školu idu samo umišljene cure. Govorili su da svi samo paze na izgled i na to da su odjeveni u marke. Zatim da su dečki koji upišu moju školi ženskari i da se ne može naći normalnih ljudi. Gluposti. Većina ljudi je skroz normalna i s većino ljudi u školi bih se mogla družiti. Naravno, ima i totalnih idiota, ali Bože moj, gdje nema?
Tako da, ako krećete u srednju školu i raspitujete se kod drugih ljudi, nemojte baš sve vjerovati. Ljudi su skloni preuveličavati stvari.
Eh, sad kad čitam ovaj post shvaćam da je skroz bezveze i dosadan, ali evo ja ga ipak objavljujem :D
Čitamo se uskoro :**
Bye.

petak, 14.12.2012.

Miris knjige

Rijetko koja osoba koju poznajem voli knjige koliko i ja.
Kad odlučim početi čitati neku knjigu, ne počnem odmah bjesomučno otvarati knjigu i vrtiti stranice. Prvo malo zastanem. Omirišem knjigu. Obožavam miris knjiga, naprosto ga obožavam. To je onaj posebni, starinski miris kojeg imaju SAMO knjige i ništa drugo. Malo provrtim knjigu u rukama. Pogledam naslovnicu, pročitam sadržaj s korica. Pročitam predgovor, ako ga ima. Tek onda osjećam da sam spremna početi čitati.
Volim knjige još otkad sam pročitala svoje prve riječi. I ne pamtim kada je to bilo.
Moja prva pročitana knjiga bila je Vlak u snijegu Mate Lovraka. Tu sam knjigu kasnije pročitala barem petnaest puta. Inače, sve do prije nekoliko godina imala sam naviku čitati iste knjige po deset puta. Kad bi mi nestalo novih knjiga, jednostavno bih otvorila staru. I nijednom mi nije bilo dosadno. Uvijek bih bila napeta do samog kraja, iako sam već znala točno što će se dogoditi i kako.
U zadnje vrijeme čitam krimiće. I one misteriozne knjige pune tajni, starih obiteljskih priča i mračne atmosfere. Volim kad me knjiga prestraši. Što ne znači da volim recimo R.L Stinea. Volim kad me knjiga zastraši samom svojom energijom i atmosferom. Osobito cijenim lijepo pisane knjige. Ono kad pisac ima dobar stil pisanja i osjećaj za stvaranje atmosfere. Također volim zanimljive likove. Ono što me najviše odbija od nekih knjiga jesu stereotipni likovi cmizdravih tinejdžerica koje nemaju ni ''o'' od osobnosti i stava, a kamoli duhovitosti ili bilo koje druge pozitivne karakteristike osim ljepote.
Vjerovali ili ne, moja majka ne podržava to što ja toliko čitam. Kaže da previše vremena provodim u nekom drugom svijetu. Ja joj na to uvijek odgovorim da bi trebala biti sretna što čitam jer čitanjem dobivam mnogo informacija, obogaćujem rječnik i sl. I obećam da ću ipak smanjiti. To obećanje nikad nisam održala. Nemoguće je odvojiti me od knjiga. To je jednostavno nešto što previše volim, nešto što me opušta, veseli i čini sretnom. I da, čitanjem se zaista dobiva mnogo informacija i obogaćuje se rječnik. U usporedbi s mojim vršnjakinjama koje ne čitaju, znam mnogo više riječi, mnogo bolje sastavljam rečenice i u stvari imam mnogo više znanja od njih.
Morala sam barem jedan post na svom blogu posvetiti čitanju. Jednostavno, knjige su to zaslužile, s obzorim na to koliko mi znače. Ima li ovdje još strastvenih čitalaca kao što sam ja?
Čitamo se uskoro,
Bye :*

Oznake: knjige, o meni

<	travanj, 2013
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)